Durmitor, 12.-14. avgust 2005.

- prvi deo -

 

   Na Durmitor smo krenuli 11.08.2005. u 21 h. Grupu su, kao i u prethodnoj akciji na Prokletije, uglavnom činili mladi ljudi, tako da je i atmosfera u autobusu bila vesela i prijatna. Naš vozač Boban poveo je i svoje troje dece. Najmladji, Marko (3 godine), svojim prelepim plavim očima, ljupkim licem i osmehom potpuno je razgalio i sve vreme puta dodatno uveseljavao planinare, naročito nas u prvim redovima, iza njegovog tate. Iako je dugo i spavao, uglavnom se sve vreme čuo njegov smeh.

   Pri povratku kući, u jednom momentu, njegov plač je naterao Bobana, tatu, da zaustavi autobus, jer je mališa imao problem. Boban i naš vodič Lončar, uspešno su na malom parkingu pored puta zamenili pampers pelenu i mališa je opet srećan, sa osmehom na licu i mirišljav, zakoračio u autobus. Eto, i to se dogadja kada krenete na planinarenje...
Marko
Uvita greda
Put ka Zelenom viru - u pozadini Zupci i Bobot
Durmitor i Žabljak su nas raširenih ruku sačekali tog jutra kada smo stigli, u 7 sati ujutru. Ljubazni domaćini su nas smestili u par privatnih kuća. U 9 sati, posle raspakivanja i prepakivanja za turu, krenuli smo autobusom do prevoja Sedlo (1907m), odakle smo pošli na uspon, a put Bobotovog kuka. Prvi vrh koji nas je sačekao bila je Uvita greda (2199m). Popelo se 34 planinara dok je ostatak grupe sedeo u podnožju i gledao uspon i silazak po prilično strmoj i krušljivoj steni. Nastavili smo dalje...
   Kroz predivne predele Durmitora išli smo ka jezeru Zeleni vir. Preko većeg ili manjeg kamenja, stazom koja je odlično obeležena, spustili smo se do jezera koje izgleda potpuno nestvarno. Potpuno utonulo u dnu tih krečnjackih stena i kamenih gromada, mirno, divne zelenkaste boje, ne tako veliko, prava je i istinska oaza mira i tišine, a opet sa druge strane, i neke neizvesnosti i pritajenog straha od tih moćnih vrhova koji se uzdižu svuda okolo i zovu da se ustremiš ka njima...
Brčkanje na Zelenom viru

Posle kraće pauze i neizbežnog brčkanja, krenuli smo ka Bobotu. Trebalo je savladati nadmorsku visinu od oko 500 m. Staza je prilično strma, ali ne i opasna. Pri samom vrhu, pojavila su nam se kao na dlanu Škrčka jezera. Veličanstven prizor, opet pun lepote i blage jeze, istovremeno. I konačno, posle prilično opasne police i vertikalne stene, gde je trebalo biti maksimalno pažljiv zbog jačih naleta vetra, izlazimo na Bobotov kuk oko 14 sati. Na vrhu je duvao jak vetar, tako da se nismo dugo zadržali. Mnogi planinari iz grupe prvi put su na Durmitoru, neki planinare tek prvi, ili drugi put, neki su više puta kretali na Bobot, pa su zbog lošeg vremena morali da odustanu, neki su, pak, toliko slušali o njemu, i konačno se sada popeli prvi put...Tako da je svih 40 planinara koji su bili gore imalo razloga da bude srećno što je uspelo da izadje na vrh. Medu njima je bila i najmlada, Milica Đordevic, devojčica od jedanaest godina. Po silasku sa Bobotovog kuka, jedan deo grupe se odmarao na prevoju odakle počinje uspon, 27 planinara se ustrčalo na obližnji Lučin vrh (2396m), a samo trojica planinara popeli su se na Đevojku (2440m), jer je vodič odlučio da se zbog pojačanog vetra koji je duvao sa strane uspona na taj vrh, odustane od grupnog penjanja. Zatim smo nastavili dalje, spuštanje kroz Mliječni i Urdeni do (1722m). Oko 19 sati, autobusom smo se vratili u Žabljak.

Na Bobotovom kuku
Na Lučinom vrhu
Zupci i vodja
Šareni pasovi

Drugi deo