Izveštaj sa izleta na Frušku Goru
U nedelju, 23. novembra je 58 planinara iz beogradskog pl. društva POBEDA, ali i iz ostalih društava bilo na jednodnevnom izletu na Fruškoj Gori. Po maglovitom vremenu smo se vozili do Rume, ali kako smo prilazili Fruškoj Gori, vreme se popravljalo. Došli smo do sela Besenovo, a otpešačili do zaravni u kojoj se mogu uočiti temelji razrušenog manastira Besenovo. Tu je sagradjena i drvena nadstrešnica pod kojom je nekoliko ikona i slika nekada lepog manastira.
Po divnom i sunčanom vremenu, svih 58 planinara je otpešačilo, malo kroz šumu, malo asfaltom, pa onda opet predivnim širokim šumskim putem do vidikovca iznad sela Jazak, a baš pod nama u svoj lepoti, ukazao se manastir Jazak. Crkva ovog manastira jedna je od retkih na Fruškoj Gori koja je ostala neoštećena za vreme 2. svetskog rata. Prekrasan ikonostas iz XVIII veka, u baroknom stilu sa vizantijskim elementima, rad Dimitrija Bačevića ukrašava unutrašnjost crkve. Od 2001. godine ovde se ponovo nalaze mošti Svetog cara Uroša Nejakog, poslednjeg iz dinastije Nemanjića. Prvi put su ovde njegove mošti donesene pre tri veka za vreme seobe Srba, i smeštene u Starom manstiru Jazak, kilometar uz potok, sada se samo poznaje zaravan gde je bio manastir.
Do mesta gde je bio Stari manastir Jazak prošli smo sa vojnom patrolom jer je tu i vojni objekat, a dalje smo nastavili pešačenje uzbrdo, divnim osunčanim stranama planine. Na Brankovcu nas je čekao autobus, ali malo ko je hteo da prekine ovo divno pešačenje po opalom liću.
Mrak se već spuštao, sa severne strane beljasao se Novi Sad i Dunav, sa juga je svetleo Vrdnik... A na Zmajevcu, u planinarskom domu, divna atmosfera, ručak, pesma, lepo društvo. Niko nije osetio umor posle predjenih 24 kilometara, čak ni oni koji su i u povratku stajali u autobusu. U Beograd smo stigli u pola devet uveče.
|