Sveta Gora Atoska, avgusta meseca leta Gospodnjeg 2000.
godine
Prema planu akcija Pobede za avgust mesec 2000. godine predviđeno je putovanje na Svetu Goru. Već juna meseca počelo je formiranje jezgra grupe i prikupljanje informacija. Kako je u grupi bilo ljudi koji su već više puta pohodili Svetu planinu, nije bilo većih nedoumica, pogotovo oko dobijanja raznih dozvola.
Jula meseca utanačili smo pojedinosti
puta. Poslali smo potrebna pisma sa spiskom učesnika akcije u Sveštenu opštinu
u Solunu, a sve u cilju dobijanja dozvole za ulazak na Svetu Goru. U "Pobedi"
smo dogovorili sve detalje puta i početkom avgusta krenuli.
![]() |
Ruski manastir Sv. Pantelejmon |
11. avgusta 2000. godine sastajemo se ispred hotela "Interkontinetal". Autobus agencije "Perla tours" nas dočekuje i iznenađeni smo da je mnogo bolji nego što smo očekivali. Izgleda da planinari obično očekuju krš od prevoza. U 19.40 krećemo. U grupi je ukupno 16 ljudi, od čega je 12 muškaraca i 4 žene koje ostaju na moru u Jerisosu. Sa nama putuju i turisti koji idu na letovanje na more. Uvek sam se pitao šta je toliko zanimljivo tamo, ali valjda svako ima svoj odgovor i svoje razloge. Granice prelazimo posle nekoliko sati čekanja. 12-tog avgusta oko 10 sati stižemo u Solun. Iskrcavamo se u maniru komandosa s obzirom da je zaustavljenje vozila na tom mestu zabranjeno. Od tog trenutka napuštamo agenciju i prepušteni smo sami sebi i sopstvenim planovima. Odlazimo do kancelarije Sveštene opštine i sređujemo dozvole za ulazak na Svetu Goru. Pre skoro mesec dana ovde smo se najavili poštom. Krećemo ka autobuskoj stanici "Halkidiki". Nemamo drahme i pokušavamo da zamenimo nemačke marke, ali nam teško ide pošto je subota i menjačnice ne rade. Ovde nisu voljni da to rade na ulici. Nekako i to obavismo i uskoro smo u busu za Jerisos. Nakon dva sata prijatne vožnje stižemo u malo ribarsko-turističko mesto Jerisos. Nalazimo Janija, grčkog prijatelja, koji nam posle dosta natezanja ipak otvara jedan prastari pansion u kome bi trebalo da provedemo dve noći. Kako je pansion zatvoren za turiste pretvaramo se u slučajne prolaznike koji bleje po celi dan u gradiću, a noću postaju utvare koje po mrklom mraku, ne paleći svetla, upadaju u janijev konak da bi tu uhvatili malo sna. Sve ovo košta ni manje ni više nego 2500 drahmi (oko 15 DM). No kakva bi to avantura bila kada bi sve išlo kao po loju?!
![]() |
Ruski manastir Sv. Pantelejmon |
13.
avgust pre podne provodimo na plaži. Kako nismo navikli da ne radimo ništa i
čvarimo se na suncu kao uobičajeni "blazirani" turisti, odlučujemo
da posle podne posetimo Kakovo koje je udaljeno oko 5 km. Kakovo ili Arsenica
je ustvari ekonomat Hilandara u kome se nalazi jedna crkvica, ribnjak, radionica
za obradu drveta, konak. Sve je to opasano ogromnim prostranstvom šuma koje
je jedan turski beg poklonio Hilandaru, jer je Sveta loza izlečila njegovu ženu
od steriliteta.
14. avgusta deo grupe od 7 planinara kreće ka Svetoj Gori.
Ostatak (petorica ljudi) će ići sutradan. U 8 sati izjutra prebacujemo se busom
do Uranopolisa. U policiji bez problema dobijamo putne isprave koje su jedine
merodavne na Svetoj Gori. Brod nam polazi u 10.00. Na ovaj brod se ukrcavaju
samo muškarci. Od tog trenutka pa narednih desetak i više dana žensko biće nećemo
videti. Nakon više od sata plovidbe stižemo do prvih delova svetogorskog poluostrva.
Redom se ređaju: Jovanica, zografska arsana, Dochiariou, Ksenofondos, pa sve
do Svetog Pantalejmona, ogromnog ruskog manastira gde se Bojan i ja iskrcavamo.
Ostatak grupe ide dalje do Svete Ane, a odatle vrše uspon na vrh Atosa (2030
m). Sa nama na kopno je izašlo nekoliko ruskih monaha i dva Slovaka. Malo smo
uplašeni jer ne znamo kako da se ponašamo. Bacamo rančeve na leđa i penjemo
se stepenicama. Tražimo "Arhontariki" ili "Guest room".
Tamo nas dočekuje ruski monah. Pita odakle smo i na naše iznenađenje primećujemo
ozareno lice kada je shvatio da dolazimo iz Srbije. Ovde, naravno, niko ne pominje
nekakvu fiktivnu Jugoslaviju. Čini mi se da jedino na Svetoj Gori možeš s ponosom
reći da si Srbin. Poslužuju nas rakijom, hladnom vodom i ratlukom. Ubrzo se
smeštamo u konaku. Za razliku od velelepne crkve soba je razočaravajuća, mala
i neugledna. Vidi se da je neko već spavao u našim krevetima i posteljina je
prilično prljava. Srećom imamo vreće i biće sve OK. U pet sati posle podne monasi
lupaju u drvenu dasku i odlazimo na večernju službu. Crkva je prelepa, a ikonostas
neopisiv. Večernje traje oko 2 sata. Prvi put doživljavamo pojanje monaha i
duboko smo impresionirani. Ono će nas pratiti tokom celog boravka na Svetoj
planini. Odlazimo u trpezariju na večeru. Hrana je apsolutno posna, jer smo
u vreme posta. To znači da se ne jede ni riba. Samo voće i povrće uz malo crnog,
bajatog hleba. Kasnije se upoznajemo sa rumunskim monahom, Ocem Stefanom. Ima 28 godina i
zamonašio se u 18-toj. Sporazumevamo se na srpskom uz po koju englesku reč.
On je oduševljen nama. Poklanja nam dve ikonice, nešto ratluka, a mi mu obećavamo
da ćemo mu poslati fotografije poštom. Lepo je sresti tako prijatne ljude.
![]() |
Tipikarnica Svetog Save u Kareji |
15. avgusta ispraća nas naš prijatelj Stefan i krećemo ka grčkom manastiru
Ksiropotamu. Staza nas vodi malo uz brdo, a kasnije se spuštamo. Posle pola
sata hoda srećemo Slovake i jednog Grka koji su se izgubili. Sledi
kraće orijentisanje, većanje na englesko-srpsko-slovačkom jeziku i odlučujemo
se za jednu stazu, za koju se ispostavlja da je prava. U Ksiropotam stižemo
oko podneva. Manastir je vrlo lepo sređen. U konaku je kao u hotelu. Grk ovde
ostaje, a mi hvatamo put pod noge i krećemo ka Kareji. Već na samom početku
na našu veliku sreću vidimo bus koji se lagano penje prašnjavim putem iz luke
Dafni i ide u našem pravcu. Odmah zatim sledi veliko razočarenje. Nije mogao
da nas primi jer je, po vozačevim rečima, prepun. Čovek očigledno ne zna šta
je prepuno i trebalo bi ga poslati na praksu, kod nas, u GSB. No šta je tu je,
izgovorena je čuvena rečenica: "Hey guys, we've
got 6 kilometers. Be on the move!"
Stežemo kaiševe rančeva, podešavamo trekking štapove i polazimo. Sunce
prži, tačno je 14 sati. Dva Slovaka, dva Srbina, prašina, vrućina, znoj. Uskoro
nailazimo na par raskrsnica koje uopšte ne postoje na karti. Uzdamo se u sreću
i Božiju pomoć; uostalom nalazimo se najsvetijoj planini na svetu. Da je to
tako uverili smo se uskoro. Već na izdisaju stiže nas kamion koji ide do Kareje.
Vozač, monah, nas prima i poslednji deo puta do srpskog konaka koji pripada
Hilandaru, prelazimo lagodno. U konaku je puno majstora koji rade na adaptaciji
krova. Ovo je za nas nova informacija i znači znak pitanja za prenoćište. Slovaci
nastavljaju dalje ka Kutlumušu, a mi se ipak nekako smeštamo u konaku. Zadovoljni
smo što smo među svojima. Uveče sedimo na terasi sa Ocem Vasilijem i posmatramo
pun mesec iznad Atosa. Oko nas je svuda mrak. U daljini zavijaju šakali i čuje
se poneka sova. Položaj konaka je fenomenalan. Cela Kareja je pod nama, a sa
desne strane se uzdiže gorostasni Atos. Dole, Egejsko more se talasa obasjano
mesečinom.
![]() |
Karakal, jedan od najpoznatijih grčkih manastira |
Ujutro (16. avgusta) se spremamo i kada smo izašli iz sobe vidimo na gomili
rančeve naših planinara koji su došli iz Velike Lavre. To su: Vuja, Mile, Bane,
Nidža i Mika. Oni su nakon iskrcavanja sa broda (14.08.) oko 14 sati, po izuzetno
vrućem danu i jakom suncu krenuli ka vrhu. Oko 21 sat bili su na visini od 1700
m u crkvi Panagia. Tu su proveli noć i u zoru 15. avgusta izašli su na vrh Atos
i time savladali visinsku razliku od tačno 2030 m. Spustili su se do Velike
Lavre, gde su stigli tek u posle podnevnim časovima. Sledećeg dana su se kombijem
prebacili do Kareje.
Sa njima se susrećemo u gradu. A onda zajedno idemo do isposnice, Tipikarnice
Svetog Save. Tu nas prima Otac Nikodim. Isposnica Sv. Save je najsvetije srpsko
mesto. Mladi Sveti Sava je ovde proveo 7 godina u molitvi i postu. Tu je i čudotvorna
ikona "Mlekopitateljnica", koju je Sv. Sava doneo iz Jerusalima. Zanimljivo
je da se nalazi sa desne strane oltara, što je suprotno crkvenim kanonima. Iz
velike ljubavi prema Bogorodici Sveti Sava je zamenio mesta Spasitelja i Bogorodice,
a crkva je to odbrila iz poštovanja prema Sv. Savi. Iznad ulaza u malu crkvu
nalazi se, u kamenu urezan tipik iz 1200. godine, po kome i danas žive monasi
u Hilandaru. Dobijamo na poklon tamjan i male ikonice. Otac Nikodim nas blagosilja.
Odatle idemo do grčkog
Kutlumuša. U manastiru nam kažu da nema mesta za spavanje. Zato se vraćamo
do srpskog konaka i uzimamo stvari. Ovde se opet razdvajamo. Njih pet ide ka
Svetom Pantalejmonu preko brda i manastira Ksiropotam (cilj im je da dosegnu
Hilandar sledećeg dana), a Bojan i ja krećemo ka severoistočnoj obali mora i
Ivironu. U Kareji srećemo petoricu srpskih studenata sa Arhitektonskog fakulteta.
Između ostalog pitaju nas da li imamo buve? Na naš odgovor da ne znamo kažu
da su oni puni i pokazuju koliko su izujedani. Nikome to ne smeta previše. Kad
mogoše Solunci, a što ne bi i mi?
Posle
pola sata pešačenja ulazimo u džip i dva monaha nas voze u Iviron. Klanjamo
se ikoni ivironskoj i celivamo mošti svetaca. Kažu da je ta ikona došla preko
mora i našli su je na obali. Kada ona ode nestaće i Sveta Gora. Pitaju nas da
li želimo da prespavamo u Ivironu, ali mi odlučujemo da istog dana nastavimo
dalje. Sledeća destinacija je sat i po udaljen Karakal. Znojavi, prašnjavi i
umorni stižemo u Karakal, tačno u vreme večernje službe. Prolazimo kroz kapije
utvrđenja i srećemo već pomenute Slovake. Na naše pitanje zašto nisu na službi,
kažu da ih nisu pustili u crkvu. Utom jedan ogroman, crni grčki monah izlazi
iz crkve i pita ko smo. Uglas, ponosno izgovaramo: "Serbs, Orthodox!"
i on nam kaže - "Izvolite u crkvu". Nepravoslavni nemaju to pravo.
Posle večernje službe ulazimo u trpezariju i jedemo veoma ukusnu hranu. Kasnije
se smeštamo u sobu koja više liči na hotel nego na manastirski konak. Izlazimo
napolje i prilazi nam jedan mlad iskušenik. Pita nas na čistom srpskom sa beogradskim
naglaskom odakle smo. Ispostavlja se da je to Raša sa Karaburme i da je tamo
već godinu dana. Provelimo smo nezaboravno veče sa njim na terasi konaka. Opet
neizbežni mesec, Atos, more i tišina, apsolutna, za nas nezamisliva tišina.
Samo po koja sova i šakali. Ujutro odlučujemo da ostanemo u Karakalu još jednu
noć i da taj dan pomognemo Raši u njegovim radovim u bašti.
![]() |
Srpski manastir Hilandar |
Sutradan
(18.08.) krećemo dalje. Ovoga puta zbog nedostataka vremena hvatamo taxi-kombi
koji nas vozi do Kareje. Iznenađeni smo da kombije voze monasi i da imaju radio
stanice, preko kojih su povezani sa manastirom i ostalim vozilima. Na autobuskoj
stanici se srećemo sa Dušanom Vuličevićem i njegovom grupom (Dule, Pera, Joca,
Bojan i Nikola).
To je
grupa koja je dan posle nas krenula ka Svetoj Gori (15.08.). Spavali su u manastiru
Sveti Pavle. Sutradan su peške prešli do Dionizijata, pa dalje do Grigorijata,
gde su prespavali. Zatim su napravili veliku pešačku turu i obišli Ksimonopetru
i preko kelije Sv. Dimitrija stigli u Kareju. Kako nije bilo mesta za spavanje
u hilandarskom konaku, spavali su u Kutlumušu.
Sada kreću
za Hilandar, pa im se rado pridružujemo. Busom se prebacujemo u Dafni gde se
ukrcavamo na brod i idemo do Jovanice, južne hilandarske luke. U luci je kamiončić
u koji se smeštaju stariji, a nas četvorica krećemo peške ka Hilandaru. Ukupno
oko 12 km. Posle oko tri sata hoda delom putem, delom kroz gustu šumu, stižemo.
Prvi put nalazimo se pred kapijom srpske svetinje Hilandara. Obuzima nas ushićenje.
Kao da smo došli kod kuće. Ulazimo unutra i dočekuje nas veći broj Srba. Tu
su momci sa arhitekture, tu su obe naše grupe planinara. Pred našim očima je
slika iz knjiga. Dva velika čempresa i iza njih velika i možda najlepša crkva
na Svetoj Gori. Smeštamo se svi u jednoj sobi u konaku. To veče je bdenije i
čeka se sutrašnji praznik Preobraženje. Služba počinje u 21 sat i traje do 1
sat posle ponoći. Nešto pre 9 sati monasi lupaju u drvo i okupljamo se u glavnoj
crkvi Hilandara. Sa nekim čudnim osećajem uživam u nestvarnoj atmosferi. Svetla
naravno nema, ali zato gore kandila i sveće, što doprinosi opštem utisku. Miris
tamjana se svuda širi. Počinju molitve i pojanje monaha. Ovde si sam sa svojim
mislima. Oko pola 2 izjutra izlazimo i dočekuje nas tišina i zvezdano nebo.
21. avgusta šestorica planinara iz naše grupe napušta Hilandar
i Svetu Goru, jer imaju povratne karte za 22.08. iz Soluna.
![]() |
Deo konaka Hilandara |
22.
avgusta pre podne nas trojica (dva Bojana i ja) idemo do grčkog manastira Esfigmen
koji se nalazi na oko 40 minuta hoda od Hilandara, na samoj obali mora. Ovaj
manastir je poznat po krilatici "Pravoslavlje ili smrt!" koju nose
monasi oko struka. Kao Srbi i tamo bivamo vrlo lepo ugošćeni sa ratlukom, lubenicom,
vodom i rakijom.
U Hilandaru ostajemo do 23. avgusta. Prisustvujemo jutarnjim i večernjim službama,
pomažemo u trpezariji, čistimo konak. Naravno obilazimo svete znamenitosti Hilandara
(bunar Svetog Save, grob Svetog Vasilija, Svetu lozu, groblje monaha...).
U sredu, 23. avgusta trojica planinara (Dušan, Joca i Pera) odlaze sa Svete
Gore u Jerisos prego Esfigmena. Dva Bojana i ja krećemo, međutim, dalje ka bugarskom
manastiru Zografu. Spakovali smo sve stvari krenuli na oko 3 sata dugu turu
po veoma gustoj i teško prohodnoj šumi. Pre polaska upozoreni smo da je šuma
prepuna vrlo otrovnih i brzih zmija. Stoga koristimo trekking štapove kako bih
ih rasterali. Vrućina je ogromna. Znoj natapa stvari i rančeve. Potpuno smo
izgrebani i prašnjavi. Uprkos svemu ovo je jedna od najuzbudljivijih trekking
staza kojom sam hodio. Priroda je nedirnuta i često vidimo rupe u zemlji koje
su izrovale divlje svinje. Na pojedinim mestima oseća se miris lisica. Orlovi
i ostale grabljivice su uobičjena pojava. Uz put skrećemo sa puta i obilazimo
napuštenu keliju koja se nalazi u jednoj pećini. Nailazimo i na jednog Rusa
koji je krenuo ka Hilandaru. Posle napornih 3 sata stižemo u ogromni manastir
opasan visokim zidinama. Ma kako bio ogroman izgleda pomalo tužno, s obzirom
da ima vrlo malo monaha. Ovde se najbolje vidi stanje bugarske crkve i nacije
uopšte. Primaju nas sa zadovoljstvom, jer su u Zografu putnici-namernici relativno
retki. Smeštamo se u sobu i idemo na večernju službu. Nakon toga večeramo. Čini
mi se da je hrana u Hilandaru prava gozba u odnosu na ovo ovde. Posle večere
pomažemo monahu da sve raskloni i povlačimo se u našu odaju.
![]() |
Krst cara Dušana, mesto susreta cara Dušana i hilandarskih monaha |
24. avgusta nastavljamo putešestvije dalje. Ustajemo u 6 sati i posle liturgije,
bez doručka krećemo na još jednu turu. Cilj nam je grčki manastir Konstamonitu
koji je, po karti, udaljen svega 2,5 km. Nismo ni svesni da će nam to biti najtežih
sat i po koji smo ovde prešli. Dočekuje nas gusta šuma prepuna bodljikavog rastinja
i naravno raznih živuljki. Ima tu i po koja škorpija, ali srećom retko. Kako
staza nije markirana uskoro se malo gubimo, ali brzo shvatamo da idemo suviše
na istok i vraćamo se na pravi put. Nailazimo na košuljice koje su odbacile
zmije prilikom presvlačenja u novo ruho. Tu je i jedan oklop kornjače. Nagađamo
koja je grabljivica ulovila. Verovatno suri orao ili nešto slično. Uskoro se
spuštamo i prelazimo jedan fiktivni potok. Na karti imamo tri potoka, a na terenu
nijedan. Suša je velika. Opet uz brdo, pa niz brdo, pa dva-tri puta tako. Majice
koje nosimo su potpuno mokre i na pojedinim mestima iscepane. Nakon svega vidimo
tvrđavu koja opasuje manastir. Stižemo u utvrđenje i poslednjom snagom tražimo
spas - "Arhontariki". Tamo doznajemo od nekih radnika, da nas ne mogu
poslužiti, jer se monasi odmaraju od noćne službe. Nemamo puno vremena. Moramo
se spustiti na more i uhvatiti brod. Točimo vodu na izvoru i krećemo dole. Brzim
hodom za pola sata smo već na moru. Imamo dovoljno vremena da odemo i vidimo
još jedan grčki manastir Dochiariou koji se nalazi na samoj obali. Stižemo na
vreme tek toliko da se osvežimo hladnom vodom i ratlukom. Silazimo u luku i
ukrcavamo u brod. Na brodu se srećemo sa našim radnicima iz hilandarskog konaka
i Ocem Vasilijem. To je odlična okolnost jer nam oni obećaše prevoz od Uranopolisa
do Jerisosa. Tako je i bilo. Njihovim busom stižemo na željeno mesto. Kako je
letnja sezona već na izmaku lako smo našli smeštaj za relativno male pare (12-13
DM po noći). Sastajemo se i sa našom trojicom koji su tu već dva dana. Sledeća
tri dana boravimo na moru uz klasično letovanje, što podrazumeva kupanje, spavanje
i glupo dosađivanje. Posle onakvih avantura ovo ovde je, za mene, veliko smaranje.
27. avgusta oko 11 sati pre podne krećemo ka Solunu. Kako bi uštedeli nešto
para stopiramo. Mala je nada da će nam neko stati, jer smo prepuni stvari. U
12.20 stiže autobus. Posle 2,5 sata vožnje stižemo na autobusku stanicu "Halkidiki".
Jedan Grk nam na lošem engleskom jeziku objašnjava gde je stanica na kojoj staje
autobus za hotel "Kapsis". U 16 sati stojimo na dogovorenom mestu
i sastajemo se sa ostatkom naše grupe koja je ranije stigla u Solun. Tačno u
18 stiže kombi agencije i vozi nas do auto-puta gde se prebacujemo u autobus.
Granice smo prešli vrlo brzo i 28-og avgusta u 6 sati ujutro stižemo na mesto
sa koga smo krenuli pre više od dve nedelje.
Nakon 16 dana puta i 11 dana provedenih na Svetoj Gori shvatam da ovo putešestvije
nije obično planinarsko putovanje sa usponom na vrh i doživljavanjem nedirnute
i divlje prirode. Ovo je nešto sasvim različito u odnosu na "klasična"
planinarska putovanja na koja smo navikli. Priroda je predivna, ali i produhovljena
hiljadugodišnjim neprestanim molitvama monaha.
Ksiropotam, Sveti Pantalejmon, Kutlumuš, Iviron, Karakal, Esfigmen... i naravno
naš Hilandar su Božije kuće koje odišu Verom, Nadom i Ljubavlju. Ovo zaista
nije fraza. Ovo se oseća svakog trenutka boravka ovde. Čak i najveći ateista
mora priznati da je duhovnost druga reč za Svetu planinu, da je to suština postojanja.
Odbacuju se sve telesne i čulne ugodnosti. Čovek se u potpunosti posvećuje samo
svojim mislima i Bogu. Ovde se istorija ne nalazi u knjigama, ovde se istorija
ne uči, ona je tu pred našim očima i odvija se svaki dan.
Pojmiti Pravoslavlje, a ne pohoditi Svetu Goru je gotovo
nemoguće. Tek kada stupite na tlo Svete Gore svaka molitva dobija puni smisao.
Tek tada čovek shvata da postoji i drugačiji život od onoga na koji smo mi navikli.
Da li je to samo drugačiji život ili je možda bežanje od sumorne realnosti,
nije mnogo bitno. Treba samo ponekad proživeti makar i nekoliko dana na način
naših predaka.
U Beogradu, 01.09.2000.
Z. Karić
Učesnici akcije: | ||
Dušan Vuličević | Predrag Vujinović | Bojan Ristić |
Jovan Krstić | Branimir Profilović | Zoran Karić |
Bojan Vuličević | Miodrag Radosavljević - Mocart | |
Petar Jendrovski | Milosav Nikolić | |
Nikola Petković | Mihajlo Petrović |