Kao i prošle godine negde u ovo vreme, Pobeda je organizovala pohod na bugarske planine. Ovoga puta je planirano šest slobodnih dana za uživanje na velikim visinama, uključujući i uspon na najviši vrh Balkana – Musalu. Naravno, i ova akcija je planirana u cilju priprema za veliki poduhvat – osvajanje Kilimandžara.
U noći 28. novembra u parkiću "Gradić Pejton", na uobičajenom mestu
polaska Pobedaša bila je i uobičajena gužva. Usledila je standardna procedura
pakovanja stvari u autobus (gde vođa Vlada Matković, ima glavnu ulogu) i
pozdravljanja sa onima koji su došli da nas isprate. Krenuli smo oko 22.30 h.
Putovanje je bilo ugodno, a atmosfera povoljna, kako je to i običaj u Pobedi.
Pravili smo kratku pauzu kod "Starog hrasta" i ubrzo nastavili dalje. U Nišu nam
se pridružio još jedan autobus sa planinarima društva Kalafat. Posle
planinarskih pozdrava krećemo dalje, većina u autobusu je spavala i čuvala snagu za
predstojeće uspone. U rano jutro 29. novembra stigli smo na granicu sa Bugarskom.
Zadržali smo se oko 1.5 sat, koji su neki iskoristili za odmor, a neki za obilazak Free
Shop-ova. Oko 9 h smo stigli u Sofiju. Po planu grupa se rasturila
po gradu, 6h je iskorišćeno za obilazak, fotografisanje kao i nabavku
planinarske opreme. U sve lepšoj atmosferi krenuli smo dalje, ka jugu, gde su
nas očekivali najviši vrhovi našeg poluostrva. Uskoro su se u daljini ukazali snegom
pokriveni vrhovi Rile, što je zaista izgledalo veličanstveno. Planinari su
upirali poglede u tom pravcu i želja za izazovom je rasla...
Oko 17 h smo stigli u poznati ski-centar Borovec (1350 m), gde smo se
ubrzo smestili u hotel. Usledilo je raspremanje, odmor, a uveče je održan i sastanak na kome su vođe iznele podatke i plan uspona. Najavljivano
je povoljno vreme. Posle kraće šetnje po Borovecu, planinari su zaspali
dubokim snom.
Rano, 30. novembra pošli smo na prvi deo uspona na Musalu. Broj članova
grupe je bio impresivan – bilo nas je čak 65, što je pružalo izvanredan prizor
na usponu! Bila je to laka šetnja za Pobedaše, služilo nas je lepo vreme, a
sneg je bio dubok oko 25 cm. Po podne smo stigli na odredište, planinarski dom
“Musala” na 2300 m. Tu je planirano prenoćište i smestili smo se po
sobicama. Ljubazni Bugari su nas služili okrepljujućim čajem. Na ovim
visinama noći su veoma hladne, ali to nije omelo planinare da skupe snagu za
sutrašnji finalni uspon...
Oko 7 sati 31. novembra Vlada je oglasio pokret. Ogromna kolona se
razvukla
i mora se priznati da je iskusno vođstvo radilo svoj posao veoma dobro, a u tome
su im pomogle i radio stanice "Motorole". Kada smo krenuli uz strmiji i
kamenitiji deo i brzo dobijali na visini, iza nas se video izvanredan vidik,
planinsko jutro i izdizanje magle. Naročito su se oduševljavali oni koji su po
prvi put bili na ovim visinama. Uskoro se u centru veličanstvenog masiva
ukazala i Musala, naš cilj. Izgledala je izvanredno na odsjajima sunca. Sa
desne strane smo ostavili i vrh Jastrebec. Kratka pauza je napravljena kod doma
“Everest”, koji se nalazi nedaleko od divnog jezera. Spremili smo se za završni
uspon, preko grebena na kome je postavljen gelender. I taj deo (po mnogima
najzanimljiviji) brzo smo prešli i izašli na vrh. Samo je jedan planinar ostao
kod doma. Na vrhu standardan događaj, novajlije su doživele “bičevanje”,
a fotoaparati su bljeskali. Pejzaž je bio predivan, vreme vedro i videli
su se mnogi
vrhovi. Uspostavljena je veza sa radio amaterima. Bio je vrlo lep osećaj, izjaviti da
je nas 64 na vrhu Balkana! Najviše očiju je bilo uprto ka Pirinu, našem sledećem
cilju... Grupa od 5 iskusnih planinara na čelu sa Lambrosom (tu je bio i
neverovatni Nidža Mihailović) prešla je preko uskog grebena i preko Sfinge
silšla do doma. Za to vreme Vlada je nadgledao i njihovo napredovanje i našu grupu
koja je posle odmora krenula niz brdo, sigurno, puna sebe posle ovog uspeha. Silšli
smo sve
do Boroveca posle, kraćeg odmora u “Musali”...
Usledilo je brzo pakovanje i pokret na jug, ka Pirinu. Oko 21h smo stigli
u hotel “Katarina” podno ove lepe planine. Umoreni ovom teškom turom, ali i
dalje puni duha, planinari su otišli na počinak, spremajući se za sutrašnji poduhvat...
Rano, 2. decembra krenuli smo autobusom uz krivudavi put, koji neki planinari
od ranije već poznaju. Deo grupe je ostao u hotelu, a kasnije išao u obilazak
Blagojevgrada... Izlašli smo do doma Đenadica na 1770 m, i odatle krenuli peške.
Neverovatno je kako je vreme bilo lepo i vedro, čak je i količina snega veoma mala!
Veliku sigurnost davalo nam je iskustavo pojednica od prošle godine... i ovaj uspon je bio
perfektno organizovan i tekao je ravnomerno kao lakša šetnja. Usput, videli
smo i
krdo divokoza na kamenim odsecima Vihrena. Kada smo prešli prevoj, grupa se raširila
i svako je po svojoj volji izlazio uz poslednju, inače vrlo strmu stranu. Na vrh je
izašlo svih 40 planinara i usledilo je slikanje. Neki su čak razgovarali sa
Jugoslavijom preko mobilnih telefona! Planina je činila čuda... Pogled sa drugog
najvišeg vrha Bugarske je bio prelep, naročito po ovako vedrom vremenu. Daleko
ispod nas videlo se Banjsko, a ka jugu i mnogi vrhovi. Među njima je i
Olimp, koji je samo 3 metra iznad nas... Posle podužeg odmora krenuli smo dole
i ubrzo stigli do doma gde nas je čekao autobus. Još jedna noć u
“Katarini”, po mnogima hladna, jer grejanje nije bilo osposobljeno... Posle
druženja uz pesmu svi su otišli na zasluženi počinak...
3. decembra oko 9 sati pakovanje je bilo završeno i krenuli smo ka
severu. Svratili smo u Banjsko gde smo proveli 1 h u obilasku i kupovini. Zatim
smo obišli Rilski manastir uz obimna Deanina predavanja, a oko 16 h smo stigli
pred “Metro” u Sofiji. Tu smo se zadržali oko 2 h, i krenuli ka granici.
Umor je bio vidan na licima planinara, ali je zadovoljstvo bilo neuporedivo veće. Bez
problema prešli smo granicu i u Nišu se pozdravili sa grupom iz drugog
autobusa, uz obostrane želje da se uskoro sastanemo na velikim visinama. U
Beograd smo stigli oko 22h. Usledilo je dugotrajno pozdravljanje planinara punih
zajedničkih lepih utisaka sa ovog puta.
Ovaj put je obeležilo izvanredno vreme i svi priželjkujemo novu
turu, nove izazove. Imamo sreće, jer se bliži polazak za Slovačku.
Srđan Marjanov