“Šta čovjek da kaže za nekadašnje odmaralište bogova. A bogovi, oni na Durmitoru, kao i oni na Olimpu, uvijek su stremili nebu i visinama. I zaista, gledajući gore prema vrhovima, čini se da tu zemlja dotiče nebo i da se ova nebeska plavet odmara na džinovskim plećima Durmitora, a imena kamenih zubaca, koje Durmitorci i danas zovu “Soe nebeske” ili “Soe božije”, potvrđuju da Durmitor služi za podupiranje nebesa. U svako vrijeme ima ova planina u sebi neku čar života, neki odsjaj ovih gora, jezera, kanjona, onih cvjetnih livada durmitorskih i čini se da nigdje, kao ovdje, čovjek ne može uživati u čarima prirode uvijek i jednako, a kad pogledate moćnu gromadu Durmitora, dočeka vas čarolija prirode, na koju ni čovjek ni vrijeme nijesu ostavili traga. Sa divljenjem posmatrate njegova sura pleća, za koje zalazi sunce, kao da se nikad više neće vratiti. A u zoru, kada krene zov divljine, oglašavajući neobičnim zvucima svitanje ali i buđenja svega živog na planini, imate osjećaj da se ovakav melodični zov planine ne može nigđe doživjeti kao u časovima svitanja na Durmitoru. Ima neke sličnosti između Durmitora i Durmitoraca i kao da su gradili kule – tvrđave, ugledajući se na Durmitor. I ne znaš koje je šljeme preče Durmitorcu, ono kućno u miru ili Šljeme u planini, u vrijeme rata. I ne znaš da li su Durmitorci sabljama i puškama branili lice Durmitora, ili je on svojim grebenima i njedrima štitio glave Durmitoraca.” (Sa Interneta, nepoznat autor).

Crno jezero i Medjed

Savin  kuk I Medjed

Ka Lokvicama po kiši

Kiša i dalje

Sunce na Čvorovom bogazu

U ledenoj pećini

Ulazimo na kratko, fotografišemo, a zatim, po suncu, nastavljamo dalje. Pažljivo se spuštamo niz strmu stenu ispod pećine, a zatim se preko Korita i Starih katuna vraćamo do Crnog jezera. Sivi oblaci iza nas opet se gomilaju, ali mi smo brži i izmičemo kiši. 

Pa, mislim da mogu reći da je danas “sreća pratila hrabre”! Žabljak pruža različite sadržaje, pa je te večeri svako od nas u njemu uživao na svoj način.

Stari katuni

Nebo, Bobot, Zupci

Kolona

Na završnoj steni pred vrh

Na Bobotu

Konačno ulazimo u autobus, skidamo mokre stvari i sve se cedi na sve strane. Miki pušta grejanje, a mi počinjemo da se pušimo! Ali stvarno! Iz naših tela, u vidu beličastog dima, izlazila su isparenja. Smešno je, presmešno…smejali smo se do suza! Popodne odmor, pa večera u Žabljaku i na kraju, dok je kiša opet dosadno rominjala, provodimo prijatno veče uz odličnu muziku i pucketavu vatru kamina u dobro zagrejanom kafiću Čudna šuma.

Crno jezero