Prolećni
Kup Beograda
Mountain-bike Orienteering Trka
Avala, 21. mart 2004.
    Nakon
više meseci smrzavanja i skrivanja unutar domova, biciklisti su
napokon dočekali taj momenat u godini kada toplo sunce ogreje i
okolini da onaj živopisni ton koji prosto osvaja i mami ka prelaženju
što većeg broja kilometara na dva točka. Ugođaj je još veći zahvaljujući
zimi koja se baš bezobrazno odužila, ali koja neumitno odlazi na
odmor (zaslužen?). Dani su sve duži, topliji i pogodniji za pedaliranje,
što biciklistima nikako ne može da promakne.
    Ekipica ''Pobede'' je spremna i rešena da ove sezone pre svega poveća
svoju brojnost, a podizanje rezultata na viši nivo se podrazumeva.
Za razliku od prošle godine, sada je prikaz svega što se dešava
u svetu brdskog biciklizma kod nas dosta jasnija, stečena su mnoga
iskustva, znanja i prijateljstva. Osnova je savladana, sada se može
i mora napredovati dalje. Planovi za ovu godinu su još veći od onih
koji su se javili prošle, ali njihovo ostvarenje deluje dosta bliže
i lakše zahvaljujući dosadašnjim iskustvima...
    Prvi događaj sportskog karaktera u mountain-bike kategoriji u ovoj
prestupnoj godini održao se na ''krovu Beograda'', Avali. Bila je
to idealna prilika za sve bicikliste da provere svoju trenutnu fizičku
spremnost i uoče koliko skupo može da košta jedna oštra zima poput
ove koja je (da li) konačno prošla. Ova trka nije bila klasična
MTB trka, naprotiv, radi se o jednoj kod nas veoma mladoj kategoriji
- MTB orienteering-u. Samo ime kaže - vozi bicikl uz i niz brdo,
a dok pokušavaš da dođeš do daha gledaj na kartu i traži sledeću
kontrolnu tačku. Svako ko zna kako izgleda orijentacija na sportskom
nivou može shvatiti o kakvom takmičenju je reč. Nekom se može učiniti
da je MTB orienteering napornija disciplina od klasičnog jer takmičar,
pored toga što mora da traži lokacije ucrtane na karti i dođe do
njih što pre, mora sa sobom da vuče i bicikl koji ponekad zaista
ume da predstavlja veliki teret. Sve u svemu, ovaj vid takmičenja
se tek budi kod nas, i autor ovog teksta smatra da je itekako vredno
ulagati u njegovo razvijanje i omasovljavanje.
    Prvi korak u tome načinilo je planinarsko društvo ''Avala'' organizacijom
promotivne MTB orienteering trke u okviru dvodnevnog happeninga
''Prolećni Kup Beograda''. Pored svih standardnih orienteering kategorija
i takmičenja, ova biciklistička varijanta svoj start je imala u
nedelju, 21. marta, nešto posle 12 časova. Lepo vreme je služilo
i organizatore i takmičare, tako da se na startu pojavilo 18 osoba
spremnih na nove (i dosad neistražene) izazove. Organizator je start
odradio na ''rally'' način: određene su startne liste i takmičari
su startovali jedan za drugim sa razmacima od po jedan minut. Odmah
se ispostavilo da je to jedan veliki propust - jedan minut je isuviše
malo vremena čak i za klasičnu orijentaciju, a kamoli za bicikle
koji postižu znatno veće brzine! Sigurno je da će već na sledećoj
trci ovog tipa ovaj krucijalni propust biti otklonjen i takmičenje
unapređeno... U svakom slučaju, ovo je bila promotivna trka, pa
se ovakve stvari mogu i zanemariti. Organizator je, nasuprot tome,
veoma dobro realizovao ''pomoć'' biciklistima koji su potpuno novi
u svetu orijentacije postavljanjem kontrolnih prizmi na mesta koja
su relativno jednostavna za pronalaženje (raskrsnice, velike krivine,
karakteristični objekti). Uz to, prizme su na svim KT raspoređenim
na raskrsnicama bile pametno postavljene na određenu stranu, tako
da praktično ''uvode'' takmičara na pravu stranu, te ovaj intuitivno
može zaključiti kuda dalje i bez preteranog mozganja nad kartom.
Sve u svemu, staza je u isto vreme bila zanimljiva i ne preterano
teška, što nikako ne može da odbije one koji su je odvezli da se
još koji put okušaju u MTB orienteering-u. Veliki broj prizmi je
možda pomalo nervirao zbog stalnih perforacionih zastajkivanja,
ali je definitivno doprineo lakšem pronalaženju staze.
    Što se tiče ''Pobede'', na ovom takmičenju je oboren ''apsolutni
rekord'' u broju takmičara na jednoj trci - čak četiri! Naravno,
na ovom podatku se ubrzo mora dobro poraditi. Četvorica takmičara
koji su ušli u knjigu rekorda su: Vladimir Tokalić, Nenad Mojsilović,
Srđan Stanković i Srđan Marjanov. Oni su se, zajedno sa još 14 ljutih
biciklista našli na startu, rešeni da daju sve od sebe i odbrane
čast svog kluba. Prvi od Pobedaša krenuo je Vlada, u petom minutu.
Nakon dobrog starta usledila je greška kod KT 5, gde ga je stigao
Srđan Marjanov, koji je inače startovao u devetom minutu. Nenad
je startovao 2 minuta kasnije i držao dobar tempo tokom cele staze.
Stanković je startovao poslednji od ''Pobedaša'', ali je imao problema
sa orijentacionim elementima trke, tako da je u ukupnom plasmanu
bio tek 16., što nije strašno ako se ima na umu fraza ''važno je
učestvovati''. Nakon KT 6 Marjanov je obišao Vladu na jednoj dugačkoj
uzbrdici, a zatim i još par takmičara. Time je izbio na prvo mesto
''fizički'' gledano, što u ovom sportu možda i nije najsrećnija
varijanta, naročito kada je startni razmak između takmičara svega
jedan minut! U svakom slučaju, to mesto je zadržao do cilja, gde
se kasnije uspostavilo da je sa vremenom od 30 minuta i 30 sekundi
imao najbolji rezultat i ostvario prvu poziciju. Uskoro za njim
su stigli Vlada, koji je zauzeo 4. mesto sa zaostatkom od nekih
6 minuta, i Nenad, koji je ostvario izvanredno drugo mesto sa zaostatkom
nešto većim od jednog minuta. Prosečna brzina pobednika bila je
12,1 km/h na ''stazi'' dugoj oko 6,5 kilometara, što najbolje opisuje
težinu terena i psihofizičku zahtevnost koja je bila stavljena pred
takmičare.
     Šta još reći o ovoj maloj promotivnoj manifestaciji? Može se ukratko
reći da je bila pun pogodak, potpuno uspešno prikazan izgled takmičenja
ove vrste, praktično dobra osnova za dalji razvoj. Uspeh ''Pobedaša''
od 3 takmičara među prva četiri pokazuje da će se ''Pobeda'' i na
ovom novom polju itekako dobro snaći. Možda bi i ''Pobeda'' mogla
porazmisliti o ideji organizacije nekog takmičenja slične vrste,
što bi doprinelo daljoj popularizaciji ovog zanimljivog sporta.
A neko možda porazmisli i o ugrađivanju busole na bicikl, a možda
pomogne i GPS, ko zna...
Srđan
Marjanov
|